26.11. - 07.12.2014.

Flora by Hoyka

Predgovor za izložbu „Flora“ Damira Hoyke

Intervenirati u savršen „proizvod“ prirode zahtijeva hrabrost i drskost. Organska perfekcija zaustavljena u svom putovanju kozmosom u djeliću sekunde ostaje zarobljena u dimenziji kojom vlada čovjek, i tada na scenu stupa manipulacija. Ovdje izloženi rezultat digitalne manipulacije predstavlja, na najbolji mogući način, naše okruženje u kojem obitavamo zaogrnuti plaštem ignorancije prema svakodnevno nenametljivoj ljepoti prirode, koje postajemo svjesni tek ako je izgubimo, ili prepoznamo u tuđem-objektivu.

Fotografije Damira Hoyke zaokružena su kompozicija čiji taktovi tromo i tiho prelaze po suhim granama u hladno zimsko jutro, potom prpošno i razigrano skakuću po rascvjetanom grmu, uživaju u slasnoj trešnjinoj krošnji i naposljetku traže smiraj u sutonu zlatnih boja jeseni. Kolekcija primavera/estate, pa odmah potom autunno/inverno predstavlja prirodu kakvu nismo u mogućnosti (a možda je riječ i o manjku želje?) ne samo promatrati, nego sagledavati i viđeno reproducirati, multiplicirati i konačno nametnuti sveprisutnom konformizmu. Pitanje zadiranja u temu i motiv koji su gotovo u pravilu sami po sebi dovoljni zapravo je potpuno suvišno- a zašto ne uzeti u ruke i oblikovati isti, a opet potpuno različit svijet u kojem razumno i logično ustupa mjesto igri i fantaziji? Simetrija u stvarnosti, ovisno o kontekstu, plod preciznih poteza i matematičkih izračuna, ponekad dosadna i predvidljiva, zapravo sasvim suprotna svojevrsnom kaosu koji vlada svijetom flore. Eksperimentirajući oko osi simetrije na imaginarnoj pozadini vedrog isječka nebeskog plavetnila Hoyka je, u bržem ili sporijem ritmu, dodavao, rjeđe oduzimao isječke figurativnih tema i multiplicirao ih dva, četiri, deset ili pedeset puta, što je imalo za posljedicu fantastičnu preobrazbu u naizgled psihodelično apstraktno, a zapravo sugestivno-inspirativno lice prirode.

Zahvalan i prilagodljiv model transformirao se upravo prema željama i poštujući sve upute fotografa, ne gubeći pritom ništa od svoje izvanredno obične i sveprisutne ljepote, koja je uz asistenciju vizažista/frizera/stilista Photoshopa,( koji je u rukama znalca instrument, a ne oružje!) zablistala sjajem koji kao bonus prati tretmane pomlađivanja. Može li se u ovom slučaju Hoyku smatrati pionirom foto-kirurgije, kovanice iza koje se skriva cijeli proces obrade fotografskim alatima koji vraća, ili iznova stvara prirodnu ljepotu klijenta željnog ideala ljepote? Potvrdan odgovor nameće se sam po sebi, kao i iduće pitanje- gdje je granica? Koliko daleko smijemo i možemo ići u odnosu s prirodom?

Svjedoci smo nebrojenih primjera kada je upravo neodgovorna igra jednom i jedinom biosferom koju samo privremeno baštinimo, a ne posjedujemo, završila pogubno. Leće fotografskog aparata samo će je nježno i s najvećom pažnjom na trenutak zagrliti i pomilovati. Umjetnici fotografije imaju sposobnosti, znanja i vještine zaustaviti svijet u prostoru i vremenu i istaknuti ono što inače gledamo, ali ne vidimo. Hoykine fotografije nisu iznimka, nego pravi primjer navedenog. Promatrati okolinu na njegovim radovima znači iskoračiti iz sadašnjosti u futur, u kojemu nam se, temeljem toga kako se u ovom času odnosimo prema prirodi, zlurado „smiješe“ upravo Hoykini pejzaži. Opomenuti smo manipuliranim isječcima imaginarne stvarnosti, a naša je zadaća osigurati da iz digitalnog nikada ne pređe u realno.

Sandra Zloić

U Labinu, 13.04.2013.